V torek, 28. novembra ob 17. uri bo v dvorani Vijenac na zagrebškem Kaptolu hrvaška javnost priča premiernemu predvajanju  dokumentarnega filma,  Maribor –  največje morišče Hrvatov. Njegov avtor je publicist in raziskovalec naše polpretekle zgodovine Roman Leljak, ki je v beograjskih arhivih našel dokumente o tem, kako je v okolici Maribora prišlo do množičnega pokola Hrvatov. Hkrati s premiero dokumentarnega filma bo izšla tudi knjiga z istim naslovom, Maribor.- največje morišče Hrvatov. »Knjiga bo izšla za enkrat le v hrvaškem jeziku, ker za njen prevod v Sloveniji ni pravega interesa,« nam je pred torkovo premiero dejal Roman Leljak.

V knjigi Maribor – največje morišče Hrvatov, je Leljak strnil dokumente, najdene v beograjskih arhivih, ki v celoti osvetljujejo naklep jugokomunističnega diktatorja Tita, ki je s Stalinovim dovoljenjem okupiral del avstrijske Koroške, njemu so Rusi in Bolgari »osvobajali« Maribor, sam pa je s partizanskimi enotami, v katere so bili po sporazumu Tito –Šubašič rekrutirani nekdanji četniki, »osvobajal« ostali del Slovenije.

Titovi generali, na čelu s Kostom Nađom, so se v nekdanji  Pavelićevi vili odločili za genocid nad „narodnimi izdajalci«

Vse do odprtja beograjskih arhivov  je bila prikrita resnica o tem, kaj se je dogajalo v prvih dneh po drugi svetovni vojni.  Dejstvo je, da je  9. maja 1945 na Tuškancu 24, v nekdanji vili hrvaškega poglavnika  Anteja Pavelića, v poznih popoldanskih urah prišlo do srečanja partizanskih generalov  Peke Dapčevića, Koče Popovića, Koste Nadja in Rade Hamovića . Ocenili so, da ni nobenega smisla za pogajanja z Angleži  o predaji hrvaških ujetnikov. Njihov cilj je bil, da jih uničijo z razpoložljivo vojaško silo in le zelo majhnim številom ujetnikov.

Večina hrvaške vojske se je do 9. maja 1945 preselila po Sloveniji v Pliberk na avstrijskem Koroškem. Na njihovi skozi Celje do Dravograjskega partizanov praktično skoraj ni bilo. Po 9. maju so ta prostor zasedle  vse štiri armade Jugoslovanske armade, slovenska  14.  divizija ter nekaj drugih manjših partizanskih enote, ki so onemogočile enotam  HOS umik v Avstrijo.

Kar se je zelo dolgo prikrivalo po drugi svetovni vojni, je dejstvo, da so 9. maja 1945 partizanski generali sprejeli načrt o uničenju hrvaški oboroženih sil. Dokumente o tem je publicist in raziskovalec naše polpretekle zgodovine Roman Leljak našel v beograjskih arhivih.

Objavljamo delček vsebine Leljakove knjige, Maribor – največje morišče Hrvatov

Ulazak Treće armije u Maribor

Glavnina se hrvatske vojske do 9. svibnja 1945. uspijeva preko Slovenije povući prema Bleiburgu. Na njezinu putu kroz Celje do Dravograda partizana gotovo nije bilo. No, nakon 9. svibnja iste godine u taj dio Slovenije dolaze sve četiri armije Jugoslavenske armije i slovenska 14. divizija te druge manje jedinice koje u glavnini HOS-u zatvaraju put prema Austriji.

Ono što se vrlo dugo skrivalo nakon Drugoga svjetskog rata jest podatak da je 9. svibnja 1945. u kasno popodne na zagrebačkom Tuškancu broj 24, u dotadašnjoj vili dr. Ante Pavelića, održan sastanak Peke Dapčevića, Koče Popovića, Koste Nađa i generala Rade Hamovića.

Donijeli su odluku kojom su realizirali Titovu naredbu da se uz pomoć Rusa i Engleza zatvori obruč oko njemačkih i hrvatskih snaga zapadno od Sutle do celjske kotline, kao i na sjeveru do Drave, te južno od austrijske granice. Tijekom sastanka Titovi komunistički generali procijenili su da će u okruženju biti više od 400 000 vojnika i mnoštvo civilnih izbjeglica, koji su se u strahu od odmazde povlačili zajedno s hrvatskom vojskom. Procjena je Titovih generala bila da će se u okruženju naći oko 250 tisuća njemačkih vojnika , 130 tisuća vojnika Hrvatskih oružanih snaga, 7 tisuća pripadnika srpskoga dobrovoljačkog korpusa te desetak tisuća crnogorskih četnika. No, generalska odluka o užasavajućem genocidu nije bila donesena u Zagrebu, bila je to definitivno odluka Tita i njegovih najbližih suradnika.

Kosta Nađ u svojoj knjizi „Pobeda“ eksplicitno navodi kako su na tom savjetovanju ocijenili da nema smisla pregovarati oko predaje zarobljenika. Cilj im je bio uništiti ih svom raspoloživom vojnom silom, a samo veoma mali broj zarobiti

Koste Nađa

Do 9. svibnja 1945. u Sloveniji su ostale glavnine Pete, Šeste i Sedme divizije HOS-a, ali i mnogobrojne hrvatske civilne izbjeglice, koje se do 15. svibnja 1945. još zajedno probijaju kroz zasjede nadmoćnijih partizana prema Celju, Dravogradu, Slovenj Gradecu i Bleiburgu. Njihov put završava u dolini iznad Slovenj Gradeca, u Polanskoj dolini, gdje se vode posljednje borbe s partizanima. Tamo je u samo šest dana zarobljeno više od 40 tisuća hrvatskih vojnika i više od 50 tisuća nedužnih hrvatskih civila.

U Europi je rat završen, ali na području Celja, Velenja, Dravograda 9. svibnja tek počinje pokolj.

Nakon 72 godine pronalazi se u Vojnom arhivu u Beogradu dokument „Pregled nanetih gubitaka neprijatelju“. Iz tog dokmenta jasno proizlazi da su samo u toj, završnoj operaciji do 15. svibnja 1945. partizani zarobili 230 426 vojnika i civila, ubili 92 409 vojnika i ranili ih 314.

Slika 21. „Pregled nanetih gubitaka od 20. 04. do 15. 05. 1945.“ Iz drugog dokumenta, koji je također bio nedostupan svih ovih godina, iz Knjige depeša generalštaba NOV Jugoslavije od 13. svibnja do 18. srpnja 1945., danas možemo, uz to koliko je zarobljenika vraćeno iz Bleiburga, saznati i novu povijesnu činjenicu da su na područje Maribora bugarski vojnici iz Austrije vratili 10 000 ustaša i 4000 civila, među kojima i 3000 žena i djece (postoji depeša o tome kako su ih Bugari vratili).